Zastara u krivičnom pravu: kada se djelo više ne može goniti

Zastara znači da se nakon isteka određenog roka krivično djelo više ne smije goniti ili da se već izrečena kazna više ne smije izvršiti. Krivično pravo pritom razlikuje dvije temeljno različite vrste.

Zastara gonjenja. Ona se tiče pitanja smije li se djelo uopće još goniti. Ako je nastupila, kažnjivost je ukinuta, krivični postupak se obustavlja. Uređena je u §§ 57 i 58 StGB i u središtu je ovog priloga.

Zastara izvršenja. Ona se tiče tek faze nakon pravomoćne osude i pitanja smije li se izrečena kazna još izvršiti (§ 59 StGB).

Zastara se uzima u obzir po službenoj dužnosti. Ne zavisi od toga da se okrivljena osoba na nju pozove. Ipak je tačan izračun u pojedinačnom slučaju često zahtjevan, jer zavisi od ispravne pravne kvalifikacije djela i od mogućih osnova zaustavljanja.

Dužina roka zastare zavisi isključivo od najviše kazne zakonom zaprijećene. Što je teže djelo, to je duži rok. Presudna je apstraktna zaprijećena kazna pojedinog bića djela uključujući eventualne kvalifikacije, ne kazna koja se očekuje u konkretnom slučaju.

Već ta polazna tačka pokazuje zašto je pravna kvalifikacija toliko važna. Ako se, na primjer, tjelesna povreda kvalifikuje kao teška tjelesna povreda, mijenja se zaprijećena najviša kazna i time pod određenim okolnostima i rok zastare. Iz advokatske perspektive pitanje roka se zato nikada ne odgovara odvojeno od pitanja ispravne supsumpcije.

Za prekršajne predmete i za finansijsko krivično pravo vrijede vlastita pravila zastare izvan Krivičnog zakonika. Ovaj prilog obrađuje sudski kažnjiva djela prema Krivičnom zakoniku. § 57 stav 4 StGB dodatno propisuje da nakon nastupanja zastare nisu dopušteni ni oduzimanje koristi ni preventivne mjere.

Početak. Rok zastare počinje čim je radnja zaprijećena kaznom dovršena ili je ponašanje zaprijećeno kaznom prestalo (§ 57 stav 2 StGB). Kod trajnih djela rok zato teče tek od kraja kažnjivog stanja.

Kasnija posljedica. Ako biću djela pripada posljedica koja nastupa tek kasnije, rok ne završava prije nego što je ili istekao i od nastupanja posljedice ili je od prvobitnog početka proteklo jedno i po trajanje prvobitnog roka, najmanje tri godine (§ 58 stav 1 StGB). Taj zakonski minimum mora se uključiti u izračun.

Produženje daljnjim djelom. Ako počinilac tokom roka zastare počini daljnje djelo zaprijećeno kaznom koje počiva na istoj štetnoj sklonosti, zastara ne nastupa prije nego što je i za to djelo istekao rok (§ 58 stav 2 StGB).

Procesno zaustavljanje. § 58 stav 3 tačka 2 StGB izuzima, između ostalog, vrijeme od prvog saslušanja osumnjičenog ili određenih mjera prinude, prve tužilačke istražne radnje, pretrage, hapšenja, zahtjeva za pritvor ili optužnice do pravomoćnog završetka postupka. To je u praksi često važnije od samog datuma djela.

Maloljetne žrtve i diverzija. Kod određenih djela protiv života i tijela, protiv slobode i protiv spolnog integriteta ne uračunava se vrijeme do navršene 28. godine života žrtve ako je žrtva u trenutku djela bila maloljetna (§ 58 stav 3 tačka 3 StGB). Ne uračunavaju se ni probni rok i određeni rokovi kod diverzionih mjera (§ 58 stav 3 tačka 4 StGB).

Ne zastarijeva svako krivično djelo. Djela zaprijećena doživotnim zatvorom ili kaznom zatvora od deset do dvadeset godina u pravilu ne zastarijevaju (§ 57 stav 1 StGB). Tu spada na primjer ubistvo prema § 75 StGB. Nakon dvadeset godina se, međutim, zaprijećena doživotna kazna za pravilo zastare zamjenjuje kaznom zatvora od deset do dvadeset godina.

To nepostojanje zastare za najteža djela izraz je zakonodavne ocjene: kod djela najvišeg stepena nepravde puki protok vremena ne treba isključiti gonjenje. Za ostala djela ostaje rok stepenovan prema zaprijećenoj kazni i konkretnoj kvalifikaciji.

Od zastare gonjenja strogo treba razlikovati zastaru izvršenja (§ 59 StGB). Ona se više ne tiče pitanja smije li se djelo goniti, već pitanja smije li se već pravomoćno izrečena kazna još izvršiti.

Rok počinje pravomoćnošću odluke kojom je izrečena kazna (§ 59 stav 2 StGB). Iznosi petnaest godina kod kazne zatvora preko jedne do najviše deset godina, deset godina kod kazne zatvora preko tri mjeseca do najviše jedne godine ili novčane kazne sa zamjenskom kaznom zatvora preko tri mjeseca, a pet godina u svim ostalim slučajevima (§ 59 stav 3 StGB). Doživotne kazne, kazne zatvora preko deset godina i određene preventivne mjere ne zastarijevaju. Ako je istovremeno izrečeno više kazni ili mjera, vrijedi najduži rok (§ 59 stav 4 StGB).

Ko zbog pravomoćne osude ima pitanja o izvršenju, treba zato ciljano dati provjeriti taj rok i ne miješati ga sa zastarom gonjenja.

Dodatno treba imati na umu da je brisanje osude iz kaznene evidencije još jedno drugo pitanje. Ono se tiče kasnijeg brisanja pravomoćne osude iz kaznene evidencije i predmet je posebnog priloga.